Tetoviranje i rodovnica

Rodovnik je dokument kojim je psu priznata čistokrvnost; dokumentirani su mu preci, određeno službeno ime, ali i matični broj pod kojim se za života vodi u kinološkim kartotekama, a i poslije, u dokumentima svojih potomaka.


Tetoviranje

Da ne bi došlo do zabuna, hotimičnih ili nehotimičnih, te da ne bi nosilo tuđi dokument, štene se, dok je još u leglu, mora označiti. Ta oznaka mora biti vidljiva i prepoznatljiva tokom čitavog života, a postiže se na različite načine. Jedan od najučestalijih načina označavanja je tetoviranje.

Tim se načinom pomoću šupljih iglica u kožu psa unosi pigment, tuš za tetoviranje. Nizovima iglica oblikuju se slova i brojevi, te se tetoviranjem može matični broj psa iz rodovnika prenijeti zauvijek na kožu psa. To se uglavnom čini na koži unutrašnje strane uške ili unutrašnje strane bedra. Iako postoje kvalitetni aparati za tetoviranje, ipak to nije posve bezazlena metoda označavanja. Ako se to čini na vrlo malom štenetu neke male pasmine, obično nema dovoljno mjesta da se ispišu sva slova i svi brojevi a da bi bili zaista čitljivi. Male se pasmine pasa stoga rijetko kad tetoviraju. Ako se tetoviranje provodi na uški, događa se da iglice ozlijede ušnu hrskavicu ili koji ogranak ušnog živca, a to dovodi do nepravilnog držanja uške, za što se poslije ne može znati je li prirođena ili stečena pogreška. Tetoviranje na koži unutrašnje strane bedra također je opasno jer se obavlja na koži, ispod koje upravo prolaze sve važne krvne žile stražnje noge, a uz njih i živci. I tu se povremeno događaju štete, pogotovo ako je štene za vrijeme tetoviranja nemirno, ili ga vlasnik ne uspijeva dobro držati. Usput rečeno, tetoviranje je veoma bolno. U određenom postotku ono ne uspijeva, pa ga nakon nekoliko mjeseci moramo ponoviti, ali tada više ne postoje objektivni dokazi da se radi zaista o istom psu. No unatoč svemu, tetoviranje je u većini kinoloških organizacija jedina priznata i čak propisana metoda označavanja.



tekst i slika preuzeti sa www.vauvau.net